Shop More Submit  Join Login
About Varied / Professional Member Majo Pavlovic Recent Activity
Deviant for 2 Years
Needs Premium Membership
Statistics 105 Deviations 168 Comments 3,435 Pageviews

Favourites

Critiques

Clive Barker Self Portrait by CliveBarker

There are many worlds beside our own, where the strange and scary, but also wonderful beings are living. Those worlds are hidden beneat...

Family of Mummies by CliveBarker

At the first sight this looks like some nightmarish family from an ancient mausoleum, taking a photo for their family album. But after ...

untitled by CliveBarker

She looks like she have a jungle of colors on her head, but that jungle represents her mental state. It's very powerful and ''deep'' in...

Untitled by CliveBarker

To me it looks like some troubled man, who had many problems in his previous life. He's dead now, a lost soul trying to send his feelin...

Groups

Activity


De Chirico vs. Pinhead by MajoPavlovic
De Chirico vs. Pinhead
I was always interested in the power and mysteries of the metaphysical painting. One of my favorite artists is De Chirico, the founder of that beautiful and fucked up movement. I am a good friends with the Master of Horror, Clive Barker, and I adore his macabre art, his visions and worlds he creates. So, I decided to bring some of my favorite artists together in this recent illustration, that puts together De Chirico's 'Archeologo' and Clive's Pinhead. I am also the passionate erotic artist, so I've put one powerful detail in my version. Behold!
Loading...
There are men and women in the world, and they’re different in many ways. It’s really beautiful and interesting when the two meet. When a certain girl and a certain guy get together, certain things are going to happen. It’s always these combos and different characters coming together in a story that make certain things happen. These things are what kind of makes it, and the women play a huge role.
                                    MAJO PAVLOVIĆ

                                 ĐAVOLJA OBLAST

                                              1
 
  Neki se ljudi, vjerovatno barem jednom u životu zapitaju postoji li granica između sna i jave, i koliko je ona tanka.
Mnogi vjeruju u druge svjetove, koji egzistiraju uporedo sa ovim našim, a neki od njih i tvrde da su lično bili tamo, u tim nemogućim predjelima, da su sretali svoje mrtve prijatelje ili članove obitelji, da su razgovarali sa njima.
  Neki su to uspijevali u trenutku svoje sopstvene smrti, kliničke smrti, ili čak za vrijeme ne tako duboke kome, u kojoj su se vraćali u djetinjstvo, pa su mislili da im se to zaista dešava.
Nauka je pokušala da objasni sve te ''fenomene'', reakcije mozga, putovanja uma itd.
Ali ono što se desilo meni i dvojici mojih prijatelja, jednog lijepog sunčanog dana krajem mjeseca oktobra, teško da bi neko mogao objasniti.
  Ja ću barem samo pokušati, pa ako ne uspijem, ovaj zapis će ostati pohranjen u velikoj, prašnjavoj svjetskoj arhivi raznoraznih ludila i ljudskih gluposti ... možda.



                                                                       2

  Veliki atelje u potkrovlju stare, ali dobro očuvane zgrade, bio je moj svijet, moj office.
Kada započnem rad na uljanoj slici, ili čak na skicama za istu, nikada sebi ne zadajem neki određen rok, do kojeg moram ispuniti svoju ''svetu dužnost.''
Uz laganu jazz muziku, litar crnog vina, i ponekad mladu lijepu djevojku, koja ''padne'' na priču o umjetnosti, pa onda nakon poziranja završi sa mnom u krevetu, dočekao bih rane jutarnje sate a zatim spavao do podneva.
Pravila nisu postojala.
Postojale su dvije galerije u gradu, koje su svaki put sa oduševljenjem otkupljivale moje slike.
Razlog je taj što se to morbidno sranje dobro prodavalo. Ljudi su jednostavno perverzni i imaju svoje prljave maštarije, a ja imam ruku i mozak koji njihove želje projeciraju na platno.
  Oduvijek je bilo poznato da dobar fol i originalnost prolaze na tržištu.
Sa originalnošću se doduše i nisam baš mogao pohvaliti, barem ne učenim, obrazovanim ljudima, koji bi, nakon što pogledaju moju sliku, odmah prepoznali uticaj nekih slikara kao što su Egon Schiele, Amadeo Modigliani ili čak Goya.
Ali jebi ga, ja sve to fino ''upakujem'' u neki svoj fazon i prodam za dobre pare.
  A i galeristi trljaju ruke. Njihov dio je također sasvim solidan.
Dok opreme sliku i na to se još malo ''ugrade'', njena cijena bude skoro pa duplo veća od one koju ja odredim.
Na kraju krajeva, i pored toga, jedni prema drugima imamo određen respekt.
Svaka čast onome ko zna zavrtati.
  Moji prijatelji, (nema ih mnogo) ponekad navrate kod mene, donesu piće i filmove
pa onda zasjednemo do sitnih sati i raspravljamo o tome kako je režiser mogao snimiti neki kadar, kako je gluma loša ili dobra itd.
Svi volimo horrore, ali svaki put kada vide neku od mojih novih slika, neko obavezno prokomentariše: 'E jesi lud jebo te!'
  Motivi koje radim uglavnom su ženski aktovi oslikani hitrim, nervoznim potezima kista, dok je glava uvijek minuciozno, drugim riječima detaljno urađena, ali fol je u tome što se ne radi o ljudskoj glavi.
To je uvijek neka fuzija stvorenja iz samoga pakla, tu i tamo ljudskoga lica, (obično jedno oko ili usta, ponekad nos), neke čudne životinje, mutantskih riba koje žive u nedokučivim dubinama oceana i slično.
  Jedan od mojih modela, djevojka bez školske naobrazbe, lutalica koja se premeće po gradu i spava po utočištima za alkoholičare i drogeraše, pored svakakvih sranja i neprijatnosti koje je proživila, reče mi jednom prilikom da sam ja došao iz pakla, čim mogu slikati takve stvari, i da nikada nigdje ništa slično nije vidila. Čak ni u onim smrdljivim utočištima, gdje se pojavljuju svakakvi likovi. Ali to joj nije smetalo.
Bio je to samo usputni komentar, a onda bi raširila noge, (naravno nakon što bih je dobro oprao) i pustila da je tucam, a uz to i malo slikam, pa bi na kraju uzela lovu i pošteno se najela u jednom od lokalnih nižerazrednih restorana koji se otvaraju rano ujutro.
  Posmatrao bih je kroz prozor kako pretrčava ulicu, i prebacuje kaput preko glave štiteći se od kiše, te pomislim zašto je jednoga dana ne bih pozvao da ostane tu, kod mene.
Pa na kraju krajeva slobodan sam, a uz to mogu imati i stalnog modela.
Ali svaki put odustanem, okrenem se od prozora i zavalim u krevet, da bih se nakon toga probudio i nastavio sa dnevnim aktivnostima.
Čudi me samo kako do sada nisam fasovao vaške.














                                                                       


                                                                      3

 

Bio sam sretno oženjen do prije godinu dana, tačnije, razišli smo se pola godine prije neobičnog događaja koji je promijenio kako moj, tako i živote mojih prijatelja.
Upoznao sam je na izložbi fotografija jednog blesavog lika, koji se furao na leševe, zapravo na insceniranje nesreća, (freak accidents) uz pomoć živih ljudi, statista.
  Prišla mi je dok sam posmatrao veliku fotografiju na kojoj je bio prikazan ženski leš, koji leži na napuštenoj cesti, ispod mosta, sa kojeg je navodno ta osoba pala.
Upitala me da li se zabunila ili sam ja zaista onaj ''poznati umjetnik'' koji voli morbidne stvari.
Rekao sam joj kako je u pravu, i kako sam ja nakaza koja kod kuće ima kolekciju sačinjenu od ljudskih kostiju.
Iskreno, taj odgovor je bio pripremljen za dosadne novinare i likovne kritičare, koji uglavnom nisu imali lijepo mišljenje o meni.
  Za živo čudo, ženska se nasmijala. To joj je valjda bilo simpatično na jedan čudan način, a nakon toga, tokom razgovora u kojeg sam se upustio sa njom, saznam da je i ona fotograf, samo što je tematika kojom se bavi vezana za divljinu, tačnije za prostrane pejzaže i zabačene dijelove velikih šuma sa stanovnicima istih.
  Tako je sve i počelo.
Dolazila je kod mene, zajedno smo radili neke projekte i polako, između nas razviše se osjećanja.
Veoma brzo smo se uzeli, a onda isto tako, nakon godinu i pol braka, brzo i rastali.
  Došao sam u svoj atelje jednog jutra, nakon lude noći provedene sa rajom, mamuran i pospan, i kada sam prišao frižideru iz kojeg sam namjeravao uzeti mlijeko, na vratima istog zatekoh poruku na samoljepljivom papiru: SMATRAM DA OVAKO VIŠE NE IDE. BILO JE LIJEPO DOK JE TRAJALO, ALI TI SE NIKADA NISI HTIO PROMIJENITI. VRAĆAM SE U SVOJ STAN I ZAMOLILA BIH TE DA ME NE TRAŽIŠ.
P.S. JOŠ UVIJEK TE VOLIM.
TVOJA K.
  'Jebi ga', rekoh sebi, znam da je to tačno.
Alkohol mi je stvarao probleme, i dolazio sam u situaciju da pomislim kako je vrijeme za sastanke anonimnih alkoholičara.
Na kraju je demon pobijedio, i ja sam nastavio po svome.
Ona to više nije mogla trpiti. Potpuno sam je shvatao, ali bilo mi je krivo, a uz to nisam jedan od onih koji trpi poraze i tako lako prelazi preko nekih stvari.
  Tražio sam je po gradu, išao kod njenih prijateljica koje su mi uvijek zatvarale vrata pred nosom, da bih na kraju ipak odustao i odao se potpunom ludovanju.
Umjesto nje, našao sam druge modele, kojima nije smetalo moje ''razvratničko'' ponašanje.



                                                                        4

 

  Prvom polovinom oktobra, otvorio sam izložbu uz totalno lud performance, koji je neke od posjetitelja – posmatrača ostavio u potpunom šoku.
Naime, u krajnjem dijelu dugačke, pravougaone prostorije, koja se nalazila u okviru izložbenog prostora u ulici čudnoga naziva : Ektoplazme br. 9., postavio sam morbidnu uljanu sliku, tačnije auto-portret, dimenzija metar i pol sa osamdeset santimetara, koju sam zatim pokrio crnim plišanim zastorom, tako da se ona u početku nije mogla vidjeti.
  Nakon što su uvodnu riječ održali neki eminentni ljudi, ja sam stao iza mikrofona i u kratkim crtama objasnio zašto i kako stvaram svoje slike.
Nakon toga, iz male susjedne prostorije, koja se nalazila iza slike prekrivene zastorom,
pojavio se dječak nižega rasta, kojeg sam naravno nagovorio na budalaštinu što je uslijedila,  sav umotan u crveno-ofarbane zavoje, sa rupama za oči i nos, koji je u jednoj ruci držao kratku sjekiru, a iza njega i starija djevojka u tangama, grudnjaku i sa maskom sove na licu.
  Djevojka je prišla zastoru a zatim strgla isti sa slike, i dok su posmatrači uzdisali, dječak je prišao i udario nekoliko puta sjekirom u platno, ispustivši pri tome glasan vrisak.
To je izazvalo negodovanje kod jednoga, a i povike odobravanja kod drugoga dijela publike.
Postigao sam upravo onaj efekat kojem sam cijelo vrijeme i težio.
Želio sam da se o tome priča narednih godinu dana, a ne da se cijela manifestacija zaboravi veoma brzo, kako to obično i biva sa izložbama mlađih umjetnika.
  Sa performanceom je izložba bila otvorena, a po mom planu, odmah sutra navečer i zatvorena.
Iako sam izložio veliki broj radova, želio sam da sve skupa kratko traje, a povrh svega da ostane upečatljivo.
Pocijepanu sliku prodadoh, ubrzo, i to za velike pare.
Kao što sam već rekao, ljudi su perverzni i uvrnuti.
Novine su svašta pisale, ali nisam se obazirao na to.
  A onda, krajem mjeseca, uslijedio je telefonski poziv.



                                                  *                  *                  *



  ''Halo ... ko je?''
''Ja sam, šta to radiš? Kontam ili spavaš, ili nećeš da se javiš.''
Bio je to jedan od dvojice prijatelja koje sam na početku spomenuo.
Odlučio sam da ispoštujem njihovu želju u vezi sa objavljivanjem imena u tekstu.
Naime, tražili su od mene da, ukoliko budem bilo šta pisao, izbacim, tj. ne spominjem njihova prava imena.
  S obzirom na to, ovoga koji se javio telefonom, nazvaću gos'n X, a ovog drugog gos'n Y.
Oni koji budu ovo čitali jednoga dana, prepoznat će i mene, ukoliko već poznaju moju umjetnost.
  ''Ma ne spavam, samo sam malo prilegao. Umoran sam. Ti?''
''Evo sjedim, kontam mogli smo sutra na jezero!''
''Šta ćemo na jezeru?''
Sjećaš se kako nam je onda dobro bilo kada smo išli sa tvojom bivšom i onom mojom blesavom ribom?''
''Ma sjećam, šta s tim?''
''Pa sjeti se šta smo radili, jebo ga ti!''
Razmišljao sam par sekundi i odgovorio: ''Kampovali ... cugali ...''
''I...'', reče X.
''Šta i? Ne znam šta je još bilo interesantno u onoj vukojebini?!''
''Pecali smo kretenu, jesi mi govorio kako je moćno!''
''Jesam, jesam, pa šta hoćeš, da ponovimo to?
E pa moram naći neku novu da je povedem ... možda nekog modela!''
  ''Ma šta će ti model, ovaj put idemo sami, i povedemo onog lunatica.''
''Kojeg?''
''Y-a.''
''Ah, pa šta znam ... kakvo će biti vrijeme?''
''Rekli su sunce mater im jebem, ako ne lažu. Na kraju krajeva imamo onu kolibu a nosim i šatore u slučaju da nas Z zajebe za ključ, jebe nam se za vrijeme!''
  ''Šta kontaš, kada bi krenuli?''
''Odmah zorom brate, da uhvatimo dana. Nema ništa od jedan, dva popodne, znaš i sam.
Treba nam dva sata vožnje!''
  Opet sam razmišljao par sekundi.
To mi se nekada dešava.
Jednostavno kao da se isključim na trenutak, prekontam se i opet spustim na Zemlju.
  ''Jesi li još na vezi?''
''Jesam. Pa hajde, može.
Hoćeš ga ti nazvati?''
''Hoću. Trebali bi se naći večeras da odemo negdje po zalihe.''
''Može, neka bude devet kod parka.''
''OK, hajde nemoj mi zaspati.''
''Neću, vozdra.''
''Vozdra.''
Spustio je slušalicu.
  Spustio sam i ja svoju i skontao da mi treba izlet.
Mjesto o kojem smo pričali zvalo se Đavolja Oblast.
X je bio u pravu kada je rekao da nam treba najmanje dva sata vožnje, i to ako ne bude padavina i zastoja u saobraćaju.
Znam da je njegov SUV, Buick Rendezvous CXL, jaka i brza mašina od 185 konjskih snaga, i jedan dio auto-puta kojim se ide tamo dobro prohodan, ali postoji dio kroz koji moramo proći nakon što se skrene na manji, sporedni put kroz šumu, a taj je zaista jeben.   Kako god, kada se prođe kroz šumu ukaže se dugački metalni most koji spaja dvije obale.  
  Iste večeri, našli smo se kod parka u centru grada.
Došao je i gos'n Y, kojeg često pitaju je l' boxer.
Šta da se radi, čovjek ima takvu facu.
Svratili smo u obližnju prodavnicu i kupili sve za što smo mislili da nam je potrebno.
Bilo je tu par gajbi Tuborga, tri flaše Jacka, i dvije flaše Cole.
Meso smo kupili ujutro, negdje na putu do jezera, dok je X ponijeo roštilj, vreće za spavanje, dva manja šatora, (koja nam uopšte nisu trebala jer smo imali simpatičnu kolibu, inače u vlasništvu našeg poznanika, gos'n Z-a, koji je bio ljubazan i ustupio nam ključeve), sedam štapova za pecanje, udice, lampe, noževe, i gliste koje je iskopao ispred svoje kuće.
  Metalik plavi SUV je zaista bio velik, dok nije završio slupan i prepolovljen na dnu jezera, sa mogućnošću rekonfiguracije sjedišta za sedam odraslih osoba, i pogonom na sva četiri, tako da je put bio udoban, uz to što smo sve stvari lako natrpali unutra.
  Dok smo izlazili iz grada, i priključivali se na Highway, nebo se pomutilo.
Metalno sivilo pružalo se do horizonta, ali kako smo sve više odmicali, sunce se lagano probilo, otkrivši čisto plavo prostranstvo, bez jednog jedinog oblaka.
Naišli smo na sudar, nakon nekih pola sata vožnje.
Tip sa Ford Focusom udario u autobus i izletio sa ceste u jarak. Vjerovatno je tog jutra bilo maglovito, a samim tim i zajebano za voziti.
Kakav peh.
Izgleda da niko nije nastradao, tako da smo relativno brzo nastavili put.
  Y je otvorio pivu, brzo je popio, zatim otvorio i drugu, pa smo opet morali stati da bi izašao i ispišao se pokraj napuštene, spaljene kuće.
Onda sam i ja ožednio, pa odlučio da malo skvasim suha usta.



                                                   *                  *                  *



  ''Zar se ne možete strpiti, jebo vas?'' Upita X, koji je veoma oprezno vozio tek kupljenu mašinu.
Hajde šta fali, pa ne vozimo mi'', dobaci Y.
''Nemoj da stanem, pa da se zamijenimo!''
''Zar bi mu dopustio da vozi?'' Upitao sam. ''Treba još da se skršimo negdje.''
''Ha, ha ... baš je smiješno'', reče Y, koji je sjedio iza nas, tačnije lagano se zavalio na sjedište i skinuo tene.
  ''Nego, koliko imamo još?'' Upitao sam.
''Jebi ga, trebalo bi da smo na pola puta, uzmi mapu, eto je u vratima, pa pogledaj.''
Spustio sam pogled u desnu stranu, i u pregradi vrata našao smotanu mapu.
Razmotao sam je preko krila, i potražio mjesto kroz koje smo prošli nekoliko trenutaka prije toga.
  ''Mora da smo ovdje'', pokazao sam prstom na tačku koja je označavala grad sa nazivom ''Plitka Voda''.
''Vidio sam natpis kada smo ulazili u ono mjesto ... sto posto!''
''OK, onda znači da smo na pola puta. Vidiš ovu oznaku'', reče X i pokaza prstom, za kratko odvajajući pogled od volana i ceste.
''To je hidro-elektrana. Sada ćemo naići na nju ... a evo, izmjeri prstima.
Vidiš gdje su šuma i jezero.''
Nakon dvije-tri minute, ispred nas se ukaza hidro-elektrana.
''Kako si zaboravio, nije mi jasno?! Pa išli smo ovuda i prije.''
''Ma šta znam, davno je bilo, a i zajebavali smo se sa ribama.''
''Ne seri, bio si ušlagiran'', dobaci Y i nasmija se.
''Aha, jeste, mora da je to'', okrenuo sam se prema njemu i udario se po čelu.
''Neka si se ti zavalio, samo uživaj'', podigao sam svoju flašu, koju prije toga spustih u držač iza mjenjača, i nazdravio mu.
  ''Jesi li ponijeo nešto za čitanje?'' Upitao me Y.
''Jesam, Barkerove pozorišne komade INKARNACIJE, par PLAYBOY-a i dobru staru Bibliju, Bog te blagoslovio'', nasmijao sam se i povukao gutljaj Tuborga.
''To majstore'' povika on, ''idemo pravo udariti na đavola, iiiiijjjuuuuuuuuu!''
''Neka jebo te'', dobaci mu X i nastavi, ''nego kad smo kod njega, pa svega vam, ko dade jednoj oblasti naziv Đavolja?''
  ''Ne znam, valjda mještani.
Od malih nogu slušam o tom mjestu, a jednom sam čuo kako se tu srušio privatni avion još šezdesetih.
''Navodno su u njemu bili poznati glumac, njegova raja i koke ... krenuli na odmor.
Par trenutaka prije nego su se skrhali, pilot je ugledao neki obris u šumi ispod.
  Priča kaže da je lik vidio veliku neljudsku glavu kako lebdi iznad drveća.
Bila je žuta, skoro providna, sa dva crveno-zelena oka, koja su ga posmatrala.
Toliko se usrao da je izgubio kontrolu nad avionom, a zatim odveo u smrt i glumca i ostale putnike.'' Objasni gos'n Y.
''Ma ne, pilot je bio ušlagiran, garant'', dodao sam.
''Moguće, jebi ga, k'o da je i bitno'' reče Y.
  Prošli smo pokraj hidro-elektrane, iza koje su se ukazala polja prošarana manjim i većim farmama.
Nebo se spojilo sa horizontom dok je Buick klizio ka našoj destinaciji.
Display na šoferšajbi pokazivao je da se krećemo brzinom od 170 kmh.
  ''Lakše malo, hoćeš da nas policija zaustavi'', rekao sam X-u.
''Ma jebo njih, a i ja sam promijenio taktiku. Sada sve kulturno sa njima, znaš da sam prije jeb'o mater svima. Jednom su me davili pola sata, čak me jedan od njih provocir'o, sve mi govorio majmune, zamisli ba!''
''Šta ćeš, moraš se poklopiti ako ne želiš da te opale po ušima'', čuo sam Y-a kako dobacuje, i dodaje, ''nego šta imaš od filmova na DVD-u, daj da zavrtim nešto, dosadno mi.''
''Daj dodaj mu ove filmove svega ti'', reče X i otvori pretinac ispred mene.
Uzeo sam DVD-ove, tačnije pet komada i pogledao o čemu se radi.
''Sakupljač Kostiju ... šta je ovo, Resident Evil, pa onda ... ma daj ne jebi da ovo imaš u autu!'' Rekoh.
''Šta je to?'' Upita Y.
''Vazelinska Aleja!''
X se nasmija.
''Dobar pornić, vjeruj mi'', reče on.
Čuj vazelinska aleja, je l' to sa nekim pederima svega ti?'' Upita ga Y i nasmija se.
''Ma jok, ženske su, al' samo taj rad u pakšu'', objasni mu X.
''Svašta'', rekoh, ''šta još ima, aha Casablanca i The Creature Walks Among Us, crno-bijeli sci fi ... nevjerovatno šta si sve nabacio jebo te!''
''Moram, nikad ne znam ko će se sve vozit sa mnom, hehe'', reče X.
''Daj ubaci nešto'', reče Y.
''Ma šte će ti filmovi sad, imamo još manje od sat vožnje, nećeš stići da pogledaš do kraja'', reče mu X.
  I tako smo odustali od zabave.
Umjesto toga, otvorio sam nove dvije pive i jednu dodao Y-u.
''Danke'', reče on i potegnu iz flaše.
  ''Imamo li cigara dovoljno? Ja ponijeo jednu kutiju'', reče X.
''Imam ja dvije'', odgovori Y.
Sva sreća pa nisam pušač, da se još moram zajebavati sa tim stvarima.
Čisto bacanje para, i trošenje pluća.
Ne kažem da je alkohol nešto bolji, ali kako god, čovjek je proklet.
  ''Možemo svratiti u neku prodavnicu, možda ima šta usput'', reče X.
''Nije možemo već moramo, doduše ne znam šta si planirao, koliko ćemo ostajati tamo?'' Upita ga Y.
''Koliko nam se dopadne, šta znam, dva-tri dana. Nemaš obaveza, svejedno je.''
''Nemam, nego kontam što ne povedosmo neke ribe, biće nam dosadno vjeruj mi!''
''Ma kakvi, treba malo odmoriti od svega, imamo štapove, pecaćemo, zajebavat se. Priroda je zakon. Čist zrak, nema nikoga, nema buke, eto pitaj njega, bio je jednom tamo'', reče on i pokaza rukom na mene.
  ''Dobro jeste prvih dan-dva, a onda se čovjek počne osjećati kao jebeni Robinzon, samo što ima kraj sebe par živih ljudi tako da ne može odlijepiti.'' Bio je moj odgovor.
''Dobro, a šta je fol, mislim je l' jezero u šumi, izvan nje, kako izgleda sve to skupa?'' Upita nas Y.
'Vidićeš, jezero ti je izvan šume, a ona koliba odmah blizu obale. Ima i mali mol'', reče mu X.
''Kada je Z kupio kolibu?'' Upitao sam.
''Nisam siguran, al' mislim da su je kupili njegovi starci krajem osamdesetih.
Od kada su poginuli u saobraćajnoj, on rijetko ide tamo ... možda jednom godišnje da provjeri je li sve pod kontrolom. Možda malo i počisti, ko bi znao, čudan je skroz!'' Odgovori X.
  Tog lika poznajemo već nekoliko godina, i istina je da se čudno ponaša, ali u suštini nije loš.
Nikada nije izašao sa nama u grad, ali ponekad navrati kod nekoga, sjedne pola sata, zapali travu i pokupi se. Uvijek mu je isprika bila: 'Imam nešto!'
Možda ga mi ne kontamo. Možda je lik neshvaćeni genije koji funkcioniše na nekoj desetoj frekvenciji.
Non stop visi po internetu, traži stipendije, pravi site-ove, jednostavno spava za monitorom.
Zovemo ga net junkie.
  Jednom prilikom razgovarao sam sa njim, nešto u vezi računara i grafičkog dizajna.
Tada sam shvatio da se razumije u te stvari, čak je i pokušavao da napravi neki biznis, pa je kupio novi namještaj, telefon sa sekretaricom, plave žaluzine, novi tepih, pojačao mašinu, okrečio sobu itd.
Kasnije je sve - jebi ga - propalo, objasnio mi je.
  ''Pa šta ti je rekao kada si mu tražio ključ, je l' bio zainteresovan da krene sa nama?'' Upitao sam X-a.
''Ma kakvi, samo je rekao provedite se i ostavite kolibu u jednom komadu, te zaželio sretan put.''
''Joj lika, šta on konta, da ćemo orgijat tamo a nakon toga sve polit benzinom i napraviti veeeelikuuuu vaaatrrruuuu, hahaha...'', prokomentarisa Y, koji je već završavao svoju treću jutarnju pivu.
''Znaš da je otkačen, rekao sam mu da se ne sekira, jebat ga.''
Odjednom, X pritisnu kočnicu isključivši tako cruise control opciju, te smanji brzinu.
 ''Šta je bilo?'' Upitao sam.
''Zar ne vidiš, eno tamo ...''
Tada sam pogledao ka cesti ispred nas, i ugledao kako nešto leži na istoj.
Y se uspravio u sjedeći položaj i proturio glavu između nas.
  Kada smo se dovoljno približili, vidili smo da se radi o pregaženoj lisici.
Neko nije dovoljno brzo reagovao, ili nije dobro vidio, tako da ju je razlijepio po asfaltu.
X uspori i prebaci u drugu brzinu, a zatim lagano zaobiđe krvavi leš.
''Fuj u pičku materinu, jeste li vidili crijeva?'' Upita Y.
''Jok eto ti si! Zar ti je ovo prvi put da vidiš mrtvu životinju?'' Upita ga X.
''Nije ba, al je gadno ... neću danas ništa pojest, bljak!''
  Par minuta nakon toga, naiđosmo na veliki tržni centar, koji se nalazio sa lijeve strane ceste.
X je skrenuo na put koji vodi do istog, a zatim parkirao SUV na polu-prazni parking.
  ''Ko će se zaleti po cigare i hljeb?'' Upita on.
''Mogli smo vala svi izaći da protegnemo noge'', reče Y.
''Može, dobro si. Vozimo se dugo'', rekao sam a zatim obukao crni kožnjak i izašao na prohladni jutarnji vazduh.
Y obuče tene i izađe, a nakon njega izađe gos'n X.
  ''Joj što je hladno'', reče on.
''Rano je još, pola deset ... ugrijaće kasnije, barem se nadam'', rekoh.
Otišli smo u centar, malo se provrtili po njemu, popili kafu, (gos'n Y četvrtu pivu),
kupili četiri hljeba i par kutija cigara.
Tada se X sjetio uglja.
Potražili smo i to, i kada smo ga kupili, vratismo se do SUV-a.



                                                  *                  *                  *
  Negdje oko deset i petnaest ujutro, naišli smo na dugački most koji se pružao preko divlje rijeke.
Nisam siguran, ali mislim da je sama rijeka široka tri stotine metara.
Proticala je između dvije šume, veliku borovu kroz koju smo prošli, i manju gdje su rasli hrastovi, breze i još nekoliko vrsta drveća.
  Nakon druge šume, nalazili su se jedan dio plaže i jezero sa malom drvenom kolibom, koja je leđima bila okrenuta gustom drveću, dok su ulaz i prozori gledali ka jezeru.
Ono je imalo tamiju, zelenkastu boju i kako sam jednom prilikom čuo, pružalo se dvadeset kilometara do susjednog grada.
Uz kratki mol bio je usidren čamac, tako da smo pomislili kako je neko već došao prije nas.
X je parkirao SUV odmah do kolibe, i kada smo izašli vidio sam da čamac po svoj prilici nije odavno korišten.
Čak je na par mjesta počeo da trune.
  X reče da je krš vjerovatno pripadao gos'n Z-u.
Sve potrebne stvari izvadismo iz vozila, te X otključa vrata kolibe.
Kada smo ušli, zapuhnuo nas je žestok smrad vlage, pa sam otvorio prozore da se prostorija prozrači.
Inače, prostor se sastojao od veće sobe, sa stolom, stolicama i dva kreveta, i manje kuhinje, koja je bila povezana sa susjednom šupom.
  Pojeli smo sendviče koje smo spremili tog jutra, zatim razgledali okolinu i ubacili stvari unutra.
Nije bilo struje, tako da je gos'n X otišao da osposobi agregat, koji se nalazio u šupi.
Morali smo sačekati da frižider dostigne određenu temperaturu, a onda smo u njega ubacili meso i jednu gajbu pive.
  Kreveti su bili prekriveni poderanim pokrovima, i gos'n Y je pokušao da ih namjesti i po potrebi očisti.
Gos'n Z je posljednji put dolazio tri mjeseca prije nas.
  Prvi dan protekao je bez nekih zanimljivosti.
X je postavio gruntove, iskoristivši gliste kao mamac, a onda smo raspalili roštilj.
Pokušali smo da osposobimo čamac i malo se provozamo u istom, ali nije upalilo.
Propuštao je vodu na jednom mjestu, tako da niko nije želio rizikovati.
Ništa nismo upecali.
Navečer smo se napili a onda legli da spavamo.
Izabrao sam vreću.
  Niko od nas nije znao koliko ćemo ostati.
Nismo ni razmišljali o tome.
Očigledno nam je svima bila potrebna promjena.
Bijeg od grada, od buke i ljudi dobro nam je došao, a onda, naglo četvrtog dana i prisjeo.







                                                                        5


  Probudio sam se oko osam ujutro.
Sunčeve zrake padale su mi direktno na lice.
Prvo što sam pomislio bilo je: 'Fala kurcu što će dan biti lijep.'
Izvukao sam se iz crne vreće za spavanje poput larve, i spremio sebi doručak.
Sjeo sam za stol i žvakao suhu krišku hljeba, dok sam kroz mali prašnjavi prozor zamišljeno posmatrao jezero.
  Voda je bila mirna, a plavo nebo čisto, kao u ljetnom periodu.
Pitao sam se kakvo je vrijeme trenutno u gradu.
Iznenada, iza drveća u distanci, pojavi se bijeli trag koji je zaparao nebesko plavetnilo.
Pretpostavio sam da se radi o avionu, koji je lagano lebdio preko jezera, i udaljavao se prema susjednom gradu.
Doduše, samo sam jednom prilikom čuo da se tamo negdje nalazi grad.
Sa tog mjesta ga nismo mogli vidjeti.
  Završio sam sa bogatim doručkom, zalio ga pivom, i dok su ona dvojica spavali dubokim snom, natopljeni alkoholom od prethodne noći, obukao sam kožnjak i izašao na čist zrak.
Mislio sam kako bi mi dobro došlo da se otrijeznim jednom kratkom šetnjom kroz šumu, a uz to i pogledam šta se još osim šume nalazi u okolini kolibe.
  U početku kratka, šetnja se pretvorila u pravu jebenu avanturu od skoro sat vremena.
Naime, dok sam se probijao kroz staro drveće i tražio neku stazu, začuo sam smijeh i glasove u daljini.
Nisam mogao raspoznati riječi, i odlučio sam da vidim o čemu, odnosno o kome se radi.
Mislio sam da su to još jedni kamperi, koji su stigli prethodne noći, ili čak i prije nas, i koje nismo uspjeli čuti, eventualno lovci.
Približio sam se izvoru zvuka koji je narušavao jutarnji mir sanjive šume, (pored nekoliko vrsta ptica koje su pjevušile), i nakon par trenutaka, na jednoj čistini, ugledao veliki kombi i još veći crveno-crni šator, što me podsjeti na cirkuse koje sam kao klinac posjećivao sa roditeljima.
  U početku nisam spazio nikoga od nenadanih posjetitelja.
Čuo se sada glasan smijeh, i razgovor koji je vjerovatno bio razlog za isti, ali još uvijek nisam mogao raspoznati o čemu to pričaju.
''Oni'' su se nalazili u šatoru, a mene obuze neki čudan osjećaj, čak i jedva primjetna nelagodnost, možda pomiješana sa strahom, tako da sam se sakrio iza jednog širokog drveta, a zatim sjeo na vlažnu zemlju.
Prošlo je nekoliko minuta, možda čak i pola sata, nisam više siguran, a onda iz šatora izađe nešto, za šta pomislih da mi se jednostavno priviđa.
Drugo logično objašnjenje, koje se nametnulo u tom trenutku, bilo je da se zaista radi o cirkusantima, koji su se toliko nadrogirali da uopšte nisu skidali svoje otkačene maske.
Da budem precizniji, iz šatora su izašle dvije spodobe.
Jedna je bila poprilično visoka, mršava, i na sebi nosila crni ''kostim'', dekorisan srebrenim ukrasima, koje nisam baš najbolje mogao razaznati, dok joj se na glavi nalazila bijela ''maska'' bez proreza za oči, nos i usta, tačnije, uopšte nije ni bilo lica.
Druga, manja kreatura, bila je deblja, imala je žuti ''kostim'' dekorisan crnim zvijezdama, i glavu neke neobične životinje.
  Bio sam ubijeđen da tripujem, mada sam isto tako u tom trenutku znao da prethodne noći nismo konzumirali ništa žešće od alkohola, a padoše mi na pamet one moje slike, ženski aktovi sa neobičnim glavama, te skontah da mi se zaista sve to priviđa.
Bio sam umoran, neispavan, još uvijek natopljen alkoholom, što je moglo u neku ruku prouzrokovati halucinacije.  
  Elem, spodobe su se udaljile desetak metara od cirkus-šatora, a onda jedna od njih kleknu na prašnjavo tlo, podiže lijevu ruku ispred lica bez očiju, naglo zabaci duguljastu glavu unazad, da bi se tada na dlanu te iste ruke pojavio mali plamen.
Spodoba ga zatim spusti na zemlju, kao da se radilo o nekom predmetu, a ne o vatri, i on se, kao kontrolisan nevidljivim upravljačem, poveća u pravu buktinju.
Deblji stvor zavuče ruke u žuti kostim, i poput iluzioniste izvuče manju, naizgled metalnu konstrukciju iz njega.
Kasnije sam shvatio da se radi o nekoj vrsti roštilja.
  Nakon što su spremili roštilj, iz šatora izađe treća kreatura, srednjeg rasta, vitka, sa uskim crvenim ''kostimom'', i zlatnom ''maskom'' preko koje se širio zaleđeni, podli osmijeh.
Oči su bile uske i crne.
'Opa...' pomislio sam tada, '...imamo i žensko društvo!'
  Kako god, to je u ruci nosilo dvije kese.
Prišlo je vatri i roštilju postavljenom iznad iste, te bacilo kese ispred nogu dvojice ''prijatelja''.
I pored čitave te predstave ludila, nelogičnosti, apsurda, razmišljao sam kako bih mogao ukrasti fazon, ideju, i napraviti neki svoj performance u bližoj budućnosti, sa sličnim kostimima.
Ali, ono što je uslijedilo, izbrisalo mi je svaku misao iz glave, a zamalo i sam razum.
  Deblji stvor podiže jednu od kesa i iz nje izvadi komad mesa.
Nakon što ga je bacio na roštilj, (uz što sam začuo zvuk prženja), izvadio je nešto za što sam bio siguran da je ljudska ruka, i bacio pokraj onog prvog komada.
'Hajde...' rekoh sebi, '...nemoj u svemu tražiti jebeni horror, budaletino', pokušavši se ohrabriti, mada mi to nije pošlo za rukom.
Kada je iz druge kese stvor izvadio ljudsku glavu, sekunda je trebala da vrisnem i otkrijem se, a samim tim postanem lovina tih neobjašnjivih kampera.
Glava pade na roštilj, i dok sam stavljao ruku na usta, iz istih krenu bujica smjese sačinjene od sinoćnje večere i par litara alkohola.
Povratio sam sve to, poprskavši drvo i travu ispred sebe, kao i dlan svoje ruke, trudivši se da ne ispuštam neki zvuk.
Još uvijek zdrav, ali na ivici kraha, razum me upozorio da bi bilo suludo pomjeriti se, a kamoli potrčati.
Tlo je bilo prekriveno suhim granama i lišćem, i kada bih se pokrenuo, stvorenja bi me sigurno čula.
Nalazio sam se samo tridesetak metara dalje od njih.
  Sve što sam mogao uraditi bilo je da zažmirim i okrenem glavu, u trenutku kada je počeo doručak u paklu.



                                                  *                  *                  *


  Kanibali su završili sa objedom, (koji je u svakom slučaju bio bogatiji od mog doručka), a onda se vratili u šator.
Uspravio sam se i potrčao nazad, ka kolibi.
Bio sam zbunjen i u stomaku osjećao mučninu.
Trebalo mi je više od pola sata da nađem put kojim sam došao.
Nakon što sam u tome uspio, vratio sam se do kolibe oko 11 sati.
Ispred iste, zatekao sam gos'n X-a koji me je zbunjeno gledao.
  ''Gdje se ti izgubi, svega ti?'' Upitao me.
''Brzo... idemo odavde... gdje je Y? Nađi ga... užas'', brbljao sam okrećući se iza sebe da vidim prati li me slučajno jedno od onih stvorenja.
''Koji ti je kurac, halo, čuješ li me... pitao sam te gdje si se izgubio?
Tražimo te već sat vremena!Y je otišao na onu stranu jezera!'' Reče on i pokaza prstom u smjeru gdje se šuma završavala, tačnije nekih 200 metara u lijevo od mjesta na kojem smo se nalazili.
  ''Moramo ga pokupiti i otići odavde smjesta... slušaj me dobro... šetao sam šumom i nabasao na šator... cirkus, ne znam, ali spodobe...''
''Ti si totalno odlijepio! Idi u kolibu i lezi, saberi se, a ja odoh po njega.''
''Ne kontaš, moramo bježati, pojest će nas ako dođu!''
''Šta to sereš, ne kontam te?! Jesi se udario nečim?''
''Nisam, slušaj... vidio sam kanibale u šumi, jeli su ljudske ostatke, ne zajebavam se!
Uzet ćemo stvari, pali auto i brišemo.''
Šutio je izvjesno vrijeme i zabrinuto me posmatrao.
Kada sam se malo smirio, ispričao sam mu šta sam tačno vidio. Žensku, kese sa ljudskim mesom, glavu.
''Ej, ako me pokušavaš prepasti nije ti pošlo za rukom!
Previše si opterećen tim morbidnim stvarima koje slikaš, a i horrorima, zajebi priču.
Idem da pronađem Y-a!''
  Znao sam da mi neće povjerovati, ali morao sam ga ubijediti.
Samo sam želio da odemo sa jezera u jednom komadu. Nisam tražio objašnjenja, nisam pokušao shvatiti šta sam to vidio u šumi.
Plašio sam se za naše živote.
  ''Idemo zajedno'', rekao sam, ''naći ćemo ga i onda zbrisati iz ove jebene šume!''
''Ne znam koji ti je kurac, ali bolje da se smiriš! Nerviraš me, znaš!''
''Dobro! Jebe mi se za tvoje mišljenje! Naći ćemo Y-a, a onda ću vas odvesti tamo da vam pokažem o čemu se radi.
Uzmi nož iz torbe!''
''OK, ali ako bude neka zajebancija...''
''Hej, jebem te u glavu, gdje si bio?'' Čuo sam Y-a kako se dere.
Prilazio nam je iz pravca šume.
''Brzo, moram vam nešto pokazati! Ovaj majmun ne vjeruje.''
''Šta to pričaš?'' Upita me Y, koji je sada prišao na par metara.
''Šetao sam po šumi i naišao na nekakve... nakaze čovječe! Pržili su ljudsko meso i jeli ga! Kontaš li o čemu ti pričam?'' Razljutio sam se i izgubio strpljenje.
''Ne! O čemu? Kakvo meso... je l' se to ovaj ovdje zajebava?'' Pitao je X-a koji se sada držao za glavu.
''Nemam pojma... pojavio se i počeo priču o tim sranjima. Možda se negdje usput očešao o ludu gljivu.''
  Okrenuo sam se i otišao u kolibu.
Našao sam X-ovu torbu, prekopao je i pronašao dugačku mačetu, koja mu je služila da krči put kroz šumu.
Vratio sam se do njih i rekao: ''E pa dobro, sada svi skupa idemo u malu šetnju!''
Strah se u tom trenutku povukao, i odlučio sam da ih ubijedim u ono što sam vidio.



                                                   *                  *                  *



  Uspio sam da ih dovedem do čistine na kojoj su se tog jutra nalazili cirkus-šator i kombi.
Ovaj put zatekli smo napušteno zemljište, sa tragom od paljevine i jednim crnim predmetom, koji je ležao na sredini tog šumom opkoljenog prostora.
Napustili smo hladovinu i izašli na proplanak.
Nekoliko ptica uzleti sa visokih grana i nestade iza tamnih krošnji koje su stršile ka plavom, još uvijek čistom nebu.
  Prišao sam mjestu na kojem je zemlja bila spaljena i kleknuo.
Tu se nalazio roštilj, u trenutku kada sam posmatrao užas, sakriven iza obližnjeg drveća.
Nekoliko tamnih fleka okružilo je crni ''cvijet''.
''Krv...'', promrmljao sam tiho sebi u bradu i uspravio se.
''Vidite, nisam se zajebavao'', dobacio sam dvojici prijatelja, čiju sam sumnju opravdavao.
Znao sam da bih i ja isto tako reagovao, da mi je neko od njih iz čista mira ispričao sličnu priču.
  ''Šta je to?'' Upitao me Y.
Sada su obojica prišli.
''Ovdje su pravili roštilj. Vidite ove fleke... to je krv, ljudska krv!''
Pogledali su se zbunjeno, a onda je X kleknuo i dodirnuo sprženu zemlju.
Ja sam podigao pogled ka predmetu, koji je ležao nekoliko metara dalje.
Vidio sam da je to automobilski točak.
Guma je vjerovatno bila probušena, pa su ga zamijenili.
Stezao sam dršku mačete, dok su mi se dlanovi znojili od nervoze.
  ''Ljudožderi kažeš... jesi li siguran da si dobro vidio?'' Upitao me X, koji je tada po svoj prilici počeo mijenjati stav prema situaciji u kojoj se iznenada, zajedno sa nama našao.
Y je također bio nervozan.
Vidio sam to po grimasama koje je pravio.
''Sto jebeno posto!''
''Vidim da su koristili neko vozilo'', reče X pokazujući ka točku.
''Mora da su izuzetno glupi kada ostavljaju tragove na mjestu ''zločina''... hm!''
Još uvijek je bio skeptičan i osjetio sam trag ironije u njegovoj konstataciji.
''Slušaj, znam da zvuči nemoguće, znam da na ovim prostorima ne žive jebena plemena sa svojim monstruoznim običajima, a pogotovo onakve kreature kakve sam vidio...''
''Kreature?!'' Prekinuo me Y.
''Da. Kreature sa blesavim kostimima i maskama na licu, ženska sa punim kesama ljudskih ostataka i ta sranja'', dobaci X.
''Nisam siguran da su u pitanju maske i kostimi... sve je izgledalo nekako drugačije, kao da su njihova tijela takva, ne znam.'' Rekao sam.
  ''Mislim da je bolje da se uozbiljimo i odlučimo šta dalje, i stoga ne provociraj više!'' Čuo sam kako Y upozorava gos'n X-a.
U tom momentu spazio sam tragove guma, koji su se pružali ka uskoj cesti što je nestajala među drvećem na drugom kraju mračne šume.
''Bolje je da se sklonimo sa čistine... mogu se vratiti'', rekao sam i krenuo prema njima dvojici, zanemarujući nove komentare gos'n X-a.
I na njegovom licu spazih trag zbunjenosti i straha.
Mislim da se samo pravio važan i pametan.
Ali, u takvoj situaciji nije bilo mjesta dječijem ponašanju.
  Krenuli smo nazad ka jezeru, dok su se X i Y raspravljali.
Došli smo do kolibe i ja sam počeo spremati svoje stvari.
X je na kraju popustio, pa je počeo skupljati gruntove koje je tog jutra iznova postavio.
Još uvijek ništa nismo ulovili.
To mi i nije bilo bitno.
Samo sam želio da odem sa tog ludog mjesta.
Tada sam čuo kako Y vrišti i psuje Isusa jebenog Krista.



                                                  *                  *                  *


  Istrčao sam na plažu u dvije sekunde, bacivši neke majice u stranu. Prva stvar koju sam vidio, bio je Y, blijed kao krpa dok se povlačio unazad prema šumi.
Oči su mu bile toliko iskolačene da sam mislio kako će ispasti iz duplji.
Gledao je ispred sebe, u pravcu jezera i gos'n X-a, koji je kao zaleđen stajao tik uz vodu.
U jednoj ruci držao je dugački ribarski štap, koji se lagano klatio, i tresao.
Pratio sam njihove poglede i vidio šta je prouzrokovalo toliku paniku i zbunjenost.
Pedesetak metara od obale, pojavio se veliki pipak, koji je izranjao iz zelenkaste vode.
Podsjetio me je na pipak džinovske monstruozne hobotnice iz filma dvadeset hiljada milja pod morem, koja je napadala brodove i zbunjene mornare.
Gos'n X i gos'n Y izgledali su poput tih mornara i u jednom trenutku sam se nasmijao, kao da se radi o filmu, a ne o suštoj realnosti, gdje se tanka granica između nje i sna počela rušiti.
  X se okrenuo i počeo trčati prema SUV-u.
Sjećam se da je psovao, ali samih psovki ne.
Čudovište iz jezera, kako smo ga kasnije nazvali, kao da je shvatilo šta planiramo, pa je posegnulo dugačkim pipkom ka obali, i zgrabilo metalik plavo vozilo, koje je trebalo poslužiti za bijeg.
X se bacio na zemlju, a Y potrčao u šumu.
Ja sam stajao kao ukopan na jednom mjestu, shvativši da se ne mogu pomjeriti.
Bio sam paralizovan.
  Ljigavi, zeleno-crveni pipak zgrabio je SUV i podigao ga desetak metara iznad zemlje.
U tom trenutku stvor nije ni izronio iz jezera, a opet kao da je vidio šta treba da radi.
Naglo je zamahnuo ka kolibi, ispred koje sam se još uvijek nalazio, i dok sam mahinalno poput vreće krompira padao na tlo, udario svojom auto-igračkom u drveni zid iznad moje glave.
Začuo sam silovit udarac, lomljavu lima, stakla, i alarm koji se oglasio iz skršenog vozila.
Nekoliko komada stakla palo je po meni, i tada sam skočio poput jebenog zeca.
  Sjećam se samo da sam trčao u pravcu šume, tamo gdje je gos'n Y već nestao, i kada sam se okrenuo spazih gos' X-a kako me prati, dok je veliki pipak lomio njegov novi Buick, tačnije prepolovio isti na dva dijela i bacio ga u jezero.



                                                    *                  *                  *


  Ne znam koliko smo dugo trčali kroz šumu.
Stali smo tek onda kada smo se našli na širokoj livadi.
Vidio sam Y-a kako sjedi ispred nekakvog tamnog objekta, i pridružio mu se.
X je došao do nas i stao.
Nešto nije bilo u redu sa njegovim licem.
Tada sam vidio da je u ruci još uvijek držao ribarski štap.
Udica mu se zakačila za lijevi obraz, dok se krv slijevala niz bradu i vrat.
  Ispostavilo se da je tamni predmet zapravo spomenik poginulom glumcu i njegovoj ekipi.
Crni mermer stršio je ka nebu ponosno, dok se tamo gore spremala kiša.
Teški oblaci nadvili su se nad nama.
Legao sam u travu i zažmirio, dok su prve hladne kapi kiše sletile na moje lice.
Ponadao sam se tada da će one barem saprati užas koji smo osjetili na sopstvenoj koži.
Zaista je teško opisati nenormalne, apsurdne događaje, a još teže objasniti iste.
Ja sam barem pokušao.
Kako god, od toga dana ne idem više na izlete.





                                                                                                      Sarajevo, 18. 01. 2006



                                                          Afterword



  Ova kratka, pomalo smiješna priča, ne nosi sa sobom nikakvu poruku.
Mogao bih je slobodno proglasiti i besmislenom.
Neke moje prethodne priče, tačnije pisani predlošci za stripove, bavile su se konkretnim problemima kao što su rat, ovisnost o drogama i alkoholu, pa čak i nesreća u ljubavi.
One su nosile jaku, ozbiljnu poruku, o kojoj se može razmišljati.
  ''Oblast'' je samo brzo putovanje u zonu sumraka, nastalo pod uticajem gomile filmova i pročitanih priča, ali osnovna ideja rodila se prije par mjeseci, kada sam se vratio sa ribolova.
Otišao sam sa dva prijatelja na Drežnicu kod Mostara.
Ponijeli smo nekoliko litara pive, ćevape, sedam štapova, ostalu opremu za pecanje, roštilj. Pa čak i gliste koje je jedan od njih iskopao u dvorištu ispred zgrade.
Digitalni aparat je u tom periodu bio neizostavna spravica, sa kojom smo pravili sjajne fotografije.
  Uglavnom, tamo smo proveli cijeli dan pecajući na Neretvi, uz dobru zajebanciju i smijeh, dok sam u nekoliko navrata već vidio elemente koje bih mogao iskoristiti u nekoj priči.
Naravno, tada još uvijek nisam znao o čemu će ta priča govoriti, kako će se razvijati itd.
Prošlo je nekih mjesec dana od pomenutog događaja, (koji se odvijao baš u oktobru), kada sam sjedio za računarom i posmatrao digitalne ilustracije, što su bile produkt moga rada.
Jedna od njih veoma me je zaintrigirala, i nakon izvjesnog vremena postala ''okidač'' koji je pokrenuo lavinu prvih rečenica ove priče.
Ilustracija je prikazivala veliku žutu, pomalo providnu glavu, sa crveno-zelenim očima, koja lebdi iznad zemlje, dok se manji avion, u drugom planu obrušava ka nepoznatom.
Naziv ilustracije bio je Devil's County.
Prvobitni naziv priče, Shadows.
Nažalost, toga dana nismo imali sreće u ribolovu.


                                                                                                                   M P
There are men and women in the world, and they’re different in many ways. It’s really beautiful and interesting when the two meet. When a certain girl and a certain guy get together, certain things are going to happen. It’s always these combos and different characters coming together in a story that make certain things happen. These things are what kind of makes it, and the women play a huge role.

deviantID

MajoPavlovic's Profile Picture
MajoPavlovic
Majo Pavlovic
Artist | Professional | Varied
Born in Sarajevo on 12. 03. 1979. He completed the high school of Applied Arts at the Department of Graphic Design, and afterwards the Academy of Fine Arts, Teaching Department. In addition to painting, he draws comics, writes scripts for graphic novels, and writes short stories.
Since February 2006. he has run the school of comics at the ''Youth Center Gorica'' in Sarajevo. Together with his students he has participated in festivals of Comic strip ''Mafest'' – ''Mafest 6'' which were held in Makarska, Croatia. This was an opportunity to make contacts with famous draughtsmen and authors, and to present the school he runs. He organized ten exhibitions of comic strips and published three graphic novels and one short narrative, together with his friend, co-author, Amir Hadzic. As of September 2007. he works as a teacher of Art in the elementary school ''Cengic Villa1''. Recently, he published his first novel ''Adventures of Mutant Cowboy and His Versatile Grandfather'' under the pen-name Gos Negre (Black Dog).
He is friends with Clive Barker.
Interests

AdCast - Ads from the Community

×

Friends

:iconfernandomancinelli: :iconfiresnake666: :iconbillynekro: :iconclivebarker:

Comments


Add a Comment:
 
:iconmelissaboreal:
MelissaBoreal Featured By Owner Mar 20, 2013   Traditional Artist
Thanks for the link, so it looks like we might see the book in print in Sept. It will be very exciting to see the final product. Cheers!
Reply
:iconmajopavlovic:
MajoPavlovic Featured By Owner Mar 21, 2013  Professional General Artist
You're welcome. Yes, that's the only info for now. We'll see anyway but this is not professional at all. Cheers!
Reply
:iconmichaelgarcia7:
MichaelGarcia7 Featured By Owner Jan 26, 2013  Professional Writer
You have a great gallery!!!! added you to my watch.
Reply
:iconmajopavlovic:
MajoPavlovic Featured By Owner Jan 27, 2013  Professional General Artist
hey thanx! your sculptures are awesome!
Reply
:iconmichaelgarcia7:
MichaelGarcia7 Featured By Owner Jan 27, 2013  Professional Writer
Your very welcome! and thanks.
Reply
:iconmajopavlovic:
MajoPavlovic Featured By Owner Nov 3, 2012  Professional General Artist
Reply
:iconmajopavlovic:
MajoPavlovic Featured By Owner Nov 3, 2012  Professional General Artist
my twitter link, and my youtube link ...
Reply
Hidden by Owner
Add a Comment: